Kad prošećete šumom, naročito onom prošaranom jesenskim bojama, uz samo malo truda primjetit ćete gljive različitih veličina, boja i oblika. Većinu ćete teško prepoznati, što i nije neobično s obzirom na pretpostavku da je, do sada, opisano svega 5% gljiva.
Truležnice
Gljive su se na Zemlji pojavile prije otprilike 1 milijardu godina, a proširile su na gotovo sva staništa. Mogu rasti u najekstremnijim uvijetima, kao što su pustinje ili područja s visokom koncentracijom soli, ali i područjima s ionizirajućim zračenjem, kao i u dubokim morskim sedimentima. Neke gljive mogu preživjeti i intezivna UV i kozmička zračenja, koja nastupaju uslijed kretanja svemirom. Trenutno je opisano oko 100 000 vrsta gljiva, a pretpostavlja se da ih postoji 1,5 – 5 milijuna. Danas se smatra da na svijetu postoji oko 400 000 biljnih vrsta, što je, za usporedbu s gljivama, gotovo zanemariv broj. Dugo se smatralo da gljive pripadaju upravo carstvu biljaka, što neki ljudi i danas misle, vjerojatno zbog njihove nemogućnosti kretanja. No, one su zapravo puno sličnije životinjama. Nemaju bez razloga nadimak šumsko meso! Stanična stijenka gljiva izgrađena je od hitina, isto kao i oklop kukaca i rakova; gljive sadrže polisaharid glikogen, koji je tipičan za životinjske stanice; one proizvode vitamin D kao i životinje, te žive kao heterotrofni organizmi – što znači da ne mogu same proizvesti hranu – upravo kao i životinje. No, ako nisu biljke, jesu li gljive životinje? Ne. Gljive su gljive! Posebne, nedovoljno istražene, dijelom tajanstvene i, kao što ćete dalje otkriti, čudesne.
Mikologija, znanstvena grana koja se bavi proučavanjem gljiva, razvila se tek otkrićem mikroskopa, u 17. stoljeću. No, značajnija istraživanja su započeta tek u 19. st. Raznolikost vrsta i njihovih značajki doprinjela je širokoj primjeni gljiva. Od davnina su korištene u prehrani – izravno poput vrganja ili tartufa, ili posredno dodavanjem kvasca u tijesto za kruh. Također, korištene su za fermentaciju u proizvodnji piva i vina, a koriste se i u industriji detergenata, ali i kao biološki pesticidi. Nadalje, gljive mogu uzrokovati razne bolesti. Vjeruje se da su biljne bolesti uzrokovane parazitskim gljivama nastale istodobno s postankom biljnih vrsta. Širenjem poljoprivrede, a kasnije i šumarstva, značenje tih bolesti je postupno raslo. Neke parazitske gljive su toliko patogene da su uzrokovale propast raznih biljnih vrsta, poput bolesti pitomog kestena i nizinskog brijesta, a zbog svoje genetičke sličnosti sa životinjama, gljivična oboljenja ljudi i životinja su posebno teško izliječiva. U to su se mogli uvjeriti i ljudi sa običnim „atletskim stopalom“.
No, gljive mogu biti i korisni članovi simbioze. Mikoriza, simbioza gljiva i biljaka, je pravi primjer pozitivnog djelovanja gljiva. Gotovo 90% biljaka je u simbiozi s gljivama, uključujući i one najpoznatije poput vrganja, ili pak zlokobne muhare. Gljive proširuju korijensku mrežu biljke koja na taj način dolazi do više hranjiva iz tla. Takva biljka postaje fiziološki zdravija i otpornija na nepovoljne vanjske uvjete, od one bez mikorize. Danas se na tržištu mogu naći razne gotove mikorize koje se dodaju biljci za bolji rast.
Ono što smo još kao djeca učili u školi, da su gljive razlagači, je zapravo njihova najvažnija uloga na Zemlji. Tu zadaću gljiva najbolje vidimo na djelu u šumama. Drvo, kao i sve prirodne tvari, podliježe posebnom prirodnom procesu razgradnje. Raspadanje drva možemo nazvati i „trulež“ drva, s obziorm da je to kemijska razgradnja drvnih tvari djelatnošću gljiva razarača drva, tj. gljiva truležnica. Drvna tvar se sastoji od celuloze i hemiceluloze (3/4) i lignina (1/4). S obzirom na kemijski sastav tih tvari, gljive su razvile različite enzime koje ih razgrađuju. Prema tome gljive možemo podijeliti na dvije grupe. Prva grupa su gljive koje razaraju celulozu i hemicelulozu, pa dolazi do nagomilavanja lignina, koji je tamne boje. Njegovim nagomilavanjem trulo drvo postaje smeđe boje i taj tip truleži nazivamo „smeđa trulež“. Takvo drvo postaje brzo lomljivo, a trulež može napredovati toliko dok se drvo ne smrvi u prašinu.
Drugu grupu pak čine gljive koje najprije razaraju lignin, a zatim celulozu i hemicelulozu. Takva je trulež bijele boje te ju zovemo „bijelom truleži“. Kod ovog tipa truleži gubitak drvnih tvari je sporiji, pa drvo kasno dobiva pukotine. Ukoliko lignin ne bude jednolično razgrađen, takav tip truleži nazivamo i „boginjava trulež“. Na uzdužnom prerezu drva, ta se trulež vidi u obliku lista. Na ovaj način gljive razgrađuju dijelove drveta u sebi pristupačne spojeve, te se na taj način prehranjuju. Konačni produkti te razgradnje su ugljikov dioksid, voda i mineralne tvari (kalij, kalcij, fosfor i dr.). Na taj se način drvna tvar nastala višegodišnjim rastom i prirastom vraća tlu i atmosferi kao osnovni gradivni elementi, od kojih ponovno asimilacijom nastaje organska tvar. Bez gljiva, drvo bi moglo živjeti praktički vječno. Proces kruženja tvari bio bi prekinut, došlo bi do nagomilavanja drvne tvari i ravnoteža u ekosustavu bila bi narušena.
Iako je njihova glavna uloga u prirodi na prvi pogled mračna, jer one su ipak „vladarice smrti“ u prirodi, zaboravljamo da je smrt sastavni dio životnog ciklusa svakog organizma i svakog ekosustava. No, posebnost gljiva je njihova svijetla strana, „život“ odn. zdravlje koje daruju nama ljudima. Pa iako većina ljudi na sam spomen gljiva odmahuje rukom, misleći pritom na otrovne gljive, malo njih zna da ono po čemu su gljive poznate tisućama godina nije njihov otrov, već je njihova ljekovitost. Životinje su za zaštitu razvile imunološki sustav, a biljke tanku celuloznu stijenku. Gljive su zbog nedostatka imunološkog sustava, odnosno tanke celulozne stijenke, razvile drugačiji način obrane. One proizvode i izlučuju razne supstance koje su se pokazale djelotvornima i u zaštiti ljudskog organizma. Najpoznatiji lijekovi u poslijednjih sto godina, proizvedeni su upravo od gljiva.
To su antibiotici – penicilin, griseofulvin, ciklosporin i drugi. Upravo su gljivice roda Penicilium zadužile medicinu, farmaceutiku, ali i sveukupno današnje čovječanstvo, jer ne postoji „kućna apoteka“ u kojoj se nikad nije našao antibiotik. No, ljekovita svojstva gljiva nisu otkriće samo modernog svijeta. 1991. godine, u Tirolu je nađena mumija stara više od 5000 godina. S obzirom na uvjete u kojima se nalazila, bila je odlično očuvana te je nazvana Ledeni čovjek - Ötzi. Ötzi je uz sebe imao komadiće plodišta gljive Piptoporus betulinus, koji su bili nanizani na kožnu vrpcu, a znanstvenici su se usuglasili da ju je koristio u medicinske svrhe. Naime, Ötzi je bio zaražen parazitom Trichuris trichiura, a polyporenova kiselina iz te gljive je vrlo otrovna za njega. Doziranom primjenom te gljive, Ötzi je ublažavno tegobe izazvane parazitom. Nadalje, drevni Egipćani smatrali su gljive hranom faraona, Hipokrat spominje njihovu primjenu u mastima, a prorok Muhamed pustinjski tartuf naziva „manom“ i opisuje njegovu učinkovitost u liječenju očnih bolesti.
Medicinska uporaba gljiva se na Dalekom Istoku zadržala već 4000 godina, odakle se nedavno vratila na zapad. Znanstvene studije o ljekovitim svojstvima gljiva značajno su se proširile tek zadnjih 40 godina, prvenstveno u Japanu, Koreji, Kini i SAD-u. Prema vodećem svjetskom mikologu, prof.dr.sc. Solomon P. Wasser-u, sveukupno 126 medicinskih funkcija se pripisuje ljekovitim gljivama! Najviše istraživanja provedenim na gljivama ticala su se njihovog utjecaja na imunološki sustav. 1940-ih godina došlo je do važnog otkrića da neki sastojak stanične stijenke kvasca ima snažan utjecaj na imunitet. Tek 1960-ih je otkriveno da je taj sastojak beta-1,3-glukan. Od tada pa do danas, o njemu je napisano na stotine radova. Beta glukan izoliran iz kvasca se danas može pronaći u svakoj ljekarni, te ga mnogi ljudi koriste bez da zapravo znaju od kuda on potječe.
Beta glukani su polisaharidi koji se mogu naći u nekim biljkama, bakterijama i gljivama. Razlikuju se ovisno od kuda potječu. Tako npr. u biljkama (nekim žitaricama) nalazimo beta-1,4-glukane, a u gljivama beta-1,3-1,6-glukane. Upravo ti, koji se nalaze u staničnim stijenkama gljiva pokazuju najizraženija imunomodulirajuća svojstva. Strukturno su složeniji i imaju puno veću molekularnu težinu, što pozitivno utječe na njihovu djelotvornost. Njih možemo podijeliti na one izolirane iz kvasaca i one iz tzv. ljekovitih gljiva (basidiomiceta). Ljekovitost kvasaca je otkrivena, kao što je spomenuto ranije, tek u 20. stoljeću, dok se ljekovite gljive koriste tisućama godina diljem svijeta, upravo kao snažni imunomodulatori. Moderna istraživanja započeta su 1970-ih godina, te su pokazala da je urođeni imunitet čovjeka kroz evoluciju naučio prepoznati upravo beta-1,3-1,6-glukane te na preciznom mehanizmu međudjelovanja pokrenuti snažan imunološki odgovor. Taj mehanizam međudjelovanja je toliko precizan da funkcionira poput ključa i brave. Pojednostavljeno rečeno, beta-glukani ulaze u organizam zamaskirani u bakteriju.
Makrofazi dižu uzbunu, pokreće se snažan imunološki odgovor na patogena, povećava se broj limfocita, neutrofila i urođenih stanica ubojica koje tada prepoznaju uljeza. Shvativši da je riječ o lažnoj uzbuni, kreću u „čišćenje“ organizma, kako ne bi sjedili prekriženih ruku.
Ukoliko u organizmu postoji neki štetni patogen poput virusa, bakterije, parazita ili pak tumorska stanica, njihova je zadaća uništiti ih. Beta-glukani zapravo stimuliraju proizvodnju NK stanica ("natural killers"), makrofaga, neutrofila, T i B stanica, te povećavaju njihovu aktivnost 7 puta. Također povećavaju imunološku aktivnost za 50-120% već unutar prvih 72h uzimanja, pa se sve češće preporučaju za očuvanje dobrog zdravlja.
Iako neka istraživanja pokazuju da su beta-glukani iz ljekovitih gljiva djelotvorniji od onih iz kvaščevih gljivica, njihova kompleksnost ih čini i teže razgradivima, pa je potrebna vruča vodena ekstrakcija da bi se iz jedne naizgled obične gube, dobio ovaj čudotvoran sastojak. Naravno, kvaščeve gljivice je lakše proizvesti u velikoj količini u kratkom vremenu, pa beta-glukani iz njih čine glavninu proizvoda na tržištu. Osim beta-glukana, gljive su bogate i ostalim ljekovitim polisaharidima, triterpenima, dijetalnim vlaknima, mineralima i vitaminima, naročito vitaminom D. Zbog te činjenice, naročito su popularne među vegetarijancima i veganima, koji često pate od manjka tog vitamina.
Osim imunomodulirajućeg, važno je spomenuti antibakterijska i antivirusna svojstva gljiva, ali i ona koja pružaju najviše nade, a to su antitumorska. Antitumorsko djelovanje ljekovitih gljiva uključuje prevenciju nastanka karcinoma, stimulaciju imuniteta u borbi protiv zloćudnih bolesti, te izravno antitumorsko djelovanje uz izazivanje apoptoze (programirane smrti) stanice tumora. Također smanjuju neželjene nuspojave kemo- i radio- terapije, te djeluju sinergistički i pojačavaju njihov pozitivan učinak. Upravo zbog toga, mnogi svjetski poznati mikolozi, ali i liječnici smatraju da se lijek protiv raka krije upravo u gljivama!
No, o kakvim je gljivama zapravo riječ? Mnogi misle da su to „neke kineske gljive“, ali ljekovite gljive rastu autohtono i u našim šumama. U Hrvatskoj autohtono rastu najpoznatije ljekovite gljive, poput hrastove sjajnice (G.lucidum), puranovog repa (T.versicolor), brezove gube (P. betulinus), bukove gube (F.fomentarius), lavlje grive (Hericium sp.), ali i mnoge druge.
Stoga, kad slijedeći put primjetite gljive u šumi, zastanite na trenutak i razmislite o njihovoj zadaći na Zemlji. Sjetite se da ih je više ljekovitih nego otrovnih, da spadaju u najbrojnije organizme na našoj planeti, da bez njih ne bi imali šume, ali i da bez šuma ne bi imali njih. Ponašajte se prema njima s poštovanjem kakvog zaslužuju, uživajte u njihovim bezbrojnim bojama i oblicima, uživajte u jelima spravljenima od gljiva i uvedite ih u „kućnu apoteku“ jer redovita konzumacija ljekovitih gljiva povećava otpornost na bolesti, te poboljšava liječenje postojećih bolesti.
Jelena Pravica, mag.ing.silv.